Uvod za čitanje: Jedan list traži mirno mesto za noć, a Lea otkriva kako da mu pomogne.
Lea je već bila u pidžami kada je na prozoru začula tiho: šušk, šušk. Nije to bila kiša. Na oknu je stajao jedan žuti list, zalepljen za kap vode.
„Zar još ne spavaš?“ šapnula je Lea.
List je zatreperio kao da odgovara: „Tražim mesto na kojem vetar neće žuriti.“
Lea je otvorila prozor samo toliko da list sklizne na njen dlan. Bio je lagan kao papir. Na njegovim tankim linijama videla je putiće koji su se granali na sve strane.
„Možeš da ostaneš na mom stolu“, rekla je. Ali list je pogledao prema velikom drvetu u dvorištu, ispod kojeg je zemlja bila prekrivena mekim lišćem.
Lea je pozvala tatu. Zajedno su sišli do drveta, umotani u džempere. Spustila je list među ostale, baš uz koren. Vetar ga je blago pomerio, pa je sve utihnulo.
„Sad ima svoje mesto“, rekao je tata.
Kada su se vratili, Lea je još jednom pogledala kroz prozor. Grane su se polako njihale, a pod njima je ležao mali žuti list. U sobi je bilo toplo. Namestila je jastuk, zatvorila oči i zamislila kako se i drvo, sasvim polako, sprema za san.
Pouka za kraj
Pažnja znači i da oslušnemo šta je drugome potrebno, čak i kada je sasvim mali.
